JA Bookshop - шаблон joomla Joomla

Ako vam se čini da ove zimske noći nikako da postanu kraće, da su duže i od onih u Finskoj skratite ih uz neku od fantastičnih knjiga japanskog pisca Harukija Murakamija. Možete pokušati sa zbirkom priča „I slon iščeznu“...

 

Šta bi se desilo kada biste svoj život uvećali, proširili za trećinu, za onih osam sati (koji sat manje ili više) koje čovjek provede spavajući? Kakao biste iskoristili vrijeme od 10 uveče do 6 ujutro?

Jedne večeri žena prestaje da spava. Nema nesanicu, samo više nema potrebu i ne želi da spava. Na njenu sreću muž i sin joj imaju jako čvrst san, tako da može tih osam sati provesti onako kako želi. Prvo veče čita Anu Karenjinu, i drugo veče. Čini joj se kako do tada nije pročitala ovu knjigu iako sa sigurnošću zna da jeste. Pita se šta se to desilo sa njenim pamćenjem.

Jednog popodneva odlazi u biblioteku i čita o snu. Većina knjiga joj nije rekla gotovo ništa do one u kojoj autor tumači san kao terapeutsko djelovanje na očekivanja. „...ljudi žive u zatvorskim ćelijama svojih vlastitih očekivanja. Ono što prilagođava ta očekivanja i drži ih u šahu – tako se organizam ne istroši kao đon na cipelama, u određenom uglu... – nije ništa drugo nego spavanje.“

Tada odlučuje da joj san nije potreban, prestaje da se plaši i počinje da razmišlja o prednostima. „Napuštajući san, proširila sam sebe.“

Nakon što je pročitala Anu Karenjinu koliko god je puta mogla, čitala je Dostojevskog. Jela je čokoladu, pila konjak i čitala. Ponekad bi vježbala ili išla u noćnu vožnju svojom starom Hondom Civic koju je „jednom do dvaput mjesečno bilo gotovo nemoguće pokrenuti“. 

Posmatrala bi muža dok spava. U početku se nije mogla sjetiti njegovog lika. „Jednom sam pokušala da ga nacrtam, ali nisam uspjela. Nisam se mogla sjetiti kako izgleda. Sjedila sam držeći pero iznad papira i nisam mogla ni crtu povući. Bila sam zapanjena. Kako možeš tako dugo živjeti sa jednim muškarcem a da nisi u stanju predočiti njegovo lice? Znala sam kako da ga prepoznam, naravno. Ponekad mogu čak dobiti njegove mentalne projekcije. Ali kad dođe do toga da ga nacrtam, shvatam da se ne sjećam ničega u vezi s njegovim licem. Šta sam mogla uraditi? Bilo je to kao da natrčiš na nevidljivi zid. Jedino čega sam se mogla sjetiti bilo je da mu lice izgleda čudno.“ Bio je dobar prema njoj, razmišljala je i o tome, prijetan, ljubazan, ozbiljan... „Sve moje prijateljice mi kažu da sam sretna što ga imam. I ne mogu ga varati. To je upravo ono što me ponekad ljuti. To što nema mana dovodi do čudne rigidnosti koja isključuje maštu. To je ono što me izjeda.“

I sina je posmatrala. Imao je isti izraz lica kao i njen muž. Voljela je svog sina ali ju je rastuživala pomisao da ga jednog dana neće biti u stanju voljeti istim intenzitetom, da će ga prezirati.

Sedamnaesti dan pokušava da se sjeti kakav je osjećaj spavati i razmišlja o tome kako izgleda smrt. Uvijek je smrt zamišljala kao produžetak sna, ali šta ako nije tako? „Možda je smrt stanje nimalo nalik snu, nešto što pripada drukčijoj kategoriji – kao duboka, beskrajna, budna tama koju sada vidim.“

Kao što se ova besana žena ne može sjetiti lika svog muža tako se ni mladić koji je jednog predivnog aprilskog jutra ugledao 100% savršenu djevojku ne može sjetiti lika te 100%  savršene djevojke, ne može se sjetiti ni toga da li je imala nos. Jedino čega se sjeća je da nije bila velika ljepotica, ni baš nešto zgodna, ni njegov omiljeni tip, ali je 100% savršena djevojka , za njega. I trebalo je da joj to kaže.

Noboru Watanabe je mačak kojeg nije uspio  pronaći muškarac koji pegla košulje po dvanaest faza.

Lederhosen, razmislite dva puta prije nego poželite da ih dobijete kao suvenir. Naročito ako ste sredovječni, proćelavi Japanac.

Djevojka koja studira pantomimu je nestala, a nijedna od pet šupa nije zapaljena.

Pojavljuju se TV ljudi, malo zeleno čudovište, patuljak koji pleše, a slon na kraju iščezne.

 

Naravno, koju god Murakamijevu knjigu da uzmete u ruke nećete je tako lako ispustiti. Naći ćete se uhvaćeni između dva svijeta – spiritualnog i realnog. Tamo ćete naići na Čovjeka-ovcu,  ulazni kamen, lutku od vazduha... ljude čiji odraz u ogledalu ostaje i kada oni napuste prostoriju. Iščekivati ćete poziv sa telefonske govornice u sred noći. Pokušati ćete pričati sa mačkama, a možda i sa ponekim kamenom. Poželjeti ćete da jedete špagete sa paradajz sosom, slušate Beatlese ili Godine hodočašća Franza Liszta i gledate Kaurismäkijev film.

 

P.S. Nisam slučajno na početku pomenula Finsku, a ni Akija Kaurismäkija na kraju. Ovaj Finac ja Murakamijev omiljeni redatelj i scenarist. Tako da možete pogledati i neki njegov film, npr. „The Man Without a Past“ ili „The Match Factory Girl“ ili možda „ I Hired a Contract Killer“. Koji god da odaberete neće vas ostaviti ravnodušnim.